Hamdija Kreševljaković

Radni vijek proveo je radeći najprije kao učitelj, a kasnije i kao nastavnik u sarajevskim školama, gdje je predavao historiju, njemački jezik, geografiju i pedagogiju.

Dugo je i uporno tragao za znanjem. Sam je naučio mnoge strane jezike, među kojima njemački i turski, koje je toliko dobro savladao da je sa lakoćom mogao koristiti arhivsku građu na tim jezicima. A, koristio se i arapskim, norveškim i ladino jezikom (jezikom Jevreja - Sefarda)

Svoj interes usmjerio je na istraživanje društveno-ekonomskih prilika koje su vladale u BiH u vrijeme osmanske vladavine. Bio je marljivi sakupljač historijske građe i imao prirođenu sposobnost da se približi ljudima i od njih uzme usmena kazivanja, te ih potom, provjerene drugim podacima, upotrijebi kao dragocjen izvor za naučnu rekonstrukciju važnih isječaka bh. prošlosti. Za ono je vrijeme i mnogo putovao, a dobacio je čak do Islanda.

Naučne radove objavljivao je u edicijama Naučnog društva, Zemaljskog muzeja, Istorijskog društva, Orijentalnog instituta, Zavoda za zaštitu spomenika i Enciklopediji FNRJ. Zapažen je i njegov angažman u Zavodu za zaštitu spomenika kulture Bosne i Hercegovine, gdje je kao naučni saradnik radio sve do smrti.

Brojni naučni radovi

Napisao je preko 300 naučnih radova u kojima se bavio kapetanijama i muteselimima, esnafima (naročito sarajevskim i mostarskim), a autor je i brojnih monografija o znamenitim bosanskim mjestima (npr. o Kulen Vakufu) i čuvenim porodicama - Čengićima, Dženetićima, Morićima...

Prilikom pisanja ovih, danas veoma vrijednih dokumenata Kreševljaković je izgradio i vlastiti prepoznatljivi stil sa mnogo literarnih odlika u slikanju vremena koja su prohujala Bosnom i Hercegovinom.

Smatran je jednim od najuglednijih profesora Gazi Husrev-begove medrese svog vremena, te utemeljiteljem savremenog pristupa u proučavanju historije Bosne i Hercegovine.

Ono po čemu se Kreševljaković razlikovao od većine historičara jeste činjenica da on nije izvodio zaključke iz prikupljenih podataka, pa tako nije upadao u zamku da podatke prilagođava unaprijed postavljenim istinama. On je pomoću podataka znao nacrtati dobru sliku, ali se nije upuštao u to da je sam interpretira. Stoga je njegovo djelo ostalo kasnijim generacijama kao bogata riznica izvora svake vrste i kao solidna osnova za daljnja istraživanja i rasvjetljavanje mnogih historijskih nepoznanica.

Kreševljakovićevo cjelokupno djelo, budući da je usredosređeno na historiju Bosne i Hercegovine i njenu kulturu, civilizaciju, upravu i zanate, danas se smatra najrelevantnijim historijskim štivom o Bosni i Hercegovini u osmansko doba.