Aleksandar Hemon: Sarajevo, Narativna Republika

U taksiju, prije nego što dobacimo do Dobrinje - dakle, u prvoj minuti - postavim taksisti pitanje: „Kako ide?“. Pitanje je uopšteno, odgovara mi svaka vrsta izvještaja. Nekad je to jedino pitanje koje postavim prije nego što taksista zasrlja u monolog. U tih petnaest-dvadeset minuta koliko nam treba do mog stana, taksisti kojima naracija nikad nije mrska mi kažu kako im ide posao, pričaju mi o vremenu, a uđu i u neke lične i čudesne priče koje bi lako mogle završiti u nekom od mojih romana. Moja vožnja do Socijalnog, gdje sam odrastao u stanu koji je još uvijek naš, zapravo je narativni ulazak u grad.

Sarajevo je grad likova i iznenađenja. Teško je—ali ne i nemoguće—objasniti nekome ko nije iz Sarajeva u kojoj mjeri je taj grad pripovijedni prostor, koliko priča se može naći i koliko ih se istovremeno odvija na tako maloj površini. Živio sam u Chicagu, Parizu, Berlinu, a motao sam se i diljem svijeta: Shanghai, Jaipur, Rio de Janeiro, Cairo, Dallas, Oslo itd, ali nigdje narativni materijal nije toliko dostupan i kvalitetan kao u Sarajevu.

Ja sam, naravno, krajnje pristrasan. Moj odnos prema pripovijedanju i jeziku jeste formiran i formulisan u Sarajevu. Ne znam da li bih uopšte bio pisac da se tu nisam rodio. Pa ipak, nikad nigdje ni od koga nisam čuo takve priče kao što ih mogu čuti tokom te prve vožnje taksijem, a kamoli na kafi sa urbanim veteranima koji su verzirani u širenju priča i kreativnih glasina.

Tako je dio svakog mog boravka u Sarajevu slušanje priča, što od mene, profesionalnog pripovjedača, zahtjeva izvjesnu vrstu narativne skromnosti, otvorenosti prema svima u tom prostoru koji mi nešto mogu ispričati. Ponašam se kao posjetilac, kao neko ko tek treba da razumije ono što mu Sarajevo nudi. To je dijelom posljedica više od trideset godina života u dijaspori, a dijelom je i navika putnika koji se tako otvarao koliko je mogao i u mnogim svjetskim gradovima. Više volim da sjedim u kafani, pričam sa ljudima, gledam kako svijet prolazi ulicom nego da stojim u redovima za obilazak turistički značajnih objekata, gdje su priče već poznate i zadate.

Ali u Sarajevu ne tražim samo nove priče. Aktivira se i sjećanje na vremena i iskustva koja su negdje već pohranjena kao priče. U godinama sam kad se trudim da ne gnjavim omladinu pripovijedanjem vezanim za davno prošla vremena. Pa ipak, nemoguće mi je hodati Sarajevom i ne vidjeti prošlost na ulicama, na licima ljudi, na mjestima koja mogu da izgledaju krajnje nezanimljiva ako ne znaš šta se tu jednom desilo. I teško je ne osjećati poriv i potrebu da se nešto od te prošlosti ne podijeli sa drugima, pošto je svaki grad, kako god okreneš, trezor zajedničke prošlosti svih njegovih građana.

Zbog svega toga mi je drago da vidim turiste na ulicama grada, a još mi je draže kad moji strani prijatelji dođu u Sarajevo, čak i kad ja nisam tamo. Nedavno mi se iz Sarajeva iznebuha javila Heather, moja prijateljica i bivša komšinica iz Princetona, koja je tamo bila sa svojim mužem. Bili su tamo samo jedan dan, na putu na more, pa me je pitala šta da vidi. Poslao sam je na Žutu tabiju da gleda zalazak sunca ponad grada.